ZA ISTINU, PRAVDU I MIR


Slovo prigodom dodjele priznanja „Junak hrvatskog Domovinskog rata“

General pukovniku Anti Gotovini

Zagreb, Hrvatski novinarski dom, 1. veljače 2006. u 11 sati

Poštovani predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata!

Ugledni časnici i dužnosnici!

Cijenjene gospođe i gospodo!

Smatram prikladnim započeti ovaj govor obnavljanjem uspomene na proslavljenog spartanskog kralja i junaka Leonidu koji je 480. godine prije Krista sa svojim izabranim vojnicima iz Sparte i saveznicima iz Grčke htio obraniti svoju zemlju od najezde ratobornih i mnogobrojnih Perzijanaca. Htio ih je dočekati u klancu Termopile. No, bili su izdani od Efijalta i svi su junaci izginuli. Leonidino ime i lik ostalo je do danas simbol junaštva i domoljublja, a Efijaltovo ime simbol sramote i stravičnog grijeha izdaje protiv domovine. Kažu da još uvijek i nakon gotovo 2500 godina postoji spomenik na kojem su uklesane riječi: „Putniče, ako ideš u Grčku, reci njima dolje da smo ovdje svi mi pali za njihovu slobodu“.

Poštovani prijatelji! Kao katolički svećenik i redovnik danas zacijelo ne bih bio na ovom mjestu, niti bih se odvažio progovoriti u ovoj prigodi, da se u svijesti i savjesti ne osjećam potaknut pismom novoizabranog rimskog pape Benedikta XVI., koji je za svjetski dan mira, dakle za Novu godinu 2006., uputio svijetu svoju poruku koja nosi naslov U ISTINI JE MIR. To je zapravo dubokoumno teološko i duhovno razmišljanje o miru koji u svom ostvarenju na osobnoj i univerzalnoj razini mora biti utemeljen na istini. To je ponajprije istina o Bogu i Božja istina o čovjeku, istina o vrijednosti i dostojanstvu čovjekovog života, istina o temeljnim vrjednotama, ali i istina o povijesnim događajima, njihovim stvarnim uzrocima i posljedicama. Odnosno, to je osuda laži i lažnog pogleda na život, kako pojedinca tako i cijele ljudske zajednice. Jer, kako ističe papa, „s lažju je povezana drama grijeha sa svojim perverznim izvedenicama koje su prouzročile strahovite posljedice u životu pojedinaca i naroda i još uvijek to prouzročuju. Treba se samo sjetiti što se dogodilo u prošlom stoljeću – nastavlja papa – kad su nastrani ideološki i politički sustavi planski izvrtali istinu i tako doveli do izrabljivanja i potčinjavanja golemog broja ljudi, štoviše, čitavih obitelji i zajednica“

Zbog povijesnih i političkih laži i izokretanja istine mnogi narodi trpe nepravde i nasilja. Papa se pri tom poziva na važni i velebni dokument II. vatikanskog sabora O Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes). A tu je, između ostalog, i riječ o miru i svemu onome što stoji u službi mira među narodima. Papa navodi riječi iz 5. poglavlja spomenutog saborskog dokumenta koji se odnosi na „promicanje mira i izgradnju zajednice naroda“. Ne bez razloga u tom kontekstu Benedikt XVI. izrijekom citira riječi o ulozi vojnika koje glase: „Oni pak koji služeći domovini vrše vojničku dužnost neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćenju mira“ (GS, 79).

Pomno čitajući papinu poruku nisam se mogao oteti dojmu da je pred njegovim očima i u njegovim mislima bila i naša aktualna hrvatska situacija koja se u svojoj najozbiljnijoj i najpresudnijoj komponenti upravo vrti oko pitanja istine o našoj suverenosti i slobodi, našem Domovinskom ratu, o glavnim akterima naše najnovije povijesti, ali i lažima i krivotvorinama koje se oko toga spliću i ispliću. Potrebno je utvrditi istinu o tome je li to bio Domovinski rat za slobodu i suverenu cjelovitost jednog naroda i države, ili pak „zajednički pothvat i plan zločinačke organizacije“, dakle djelo/nedjelo zločinačke politike i generala zločinaca, odnosno jesu li naši branitelji zaslužni i časni hrvatski vojnici, časni dužnosnici, junaci i heroji ili pak zločinci, zlikovci/zlikavci. Bez te istine nema mira, bez te istine nema pravedne prosudbe, pa ma od kojeg suda, političara ili povjesničara bila proglašena. A istinu se ne traži, istinu se ne priznaje, istinu se ne poštuje. Istinu se, izgleda, želi diktatom nametnuti. To je diktat „međunarodne zajednice“, a ne pravorijek na temelju svih relevantnih činjenica. Po tom diktatu neki tuđinci pišu našu novu povjesnicu, ideološki i politički povijesni katekizam u režiji vladara svijeta. To je diktat orwellovskog „Velikog brata“ iz „ministarstva istine“. Nažalost, u njemu sudjeluju i domaći koautori koji, kako primjećuje dr. Zdravko Tomac „vrlo sustavno i agresivno provode novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita i bratstva i jedinstva, idealiziraju Titovo vrijeme i bivšu Jugoslaviju, a destruiraju i kriminaliziraju Hrvatsku nastalu u Domovinskom ratu“ (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 173).

Na tragu pisma pape Benedikta XVI. treba podsjetiti da je iz lažnih postavki proizašla nacistička „istina“, komunistička „istina“, a odatle i druge „istine“ koje služe za opravdanje nemilih ratova, ugnjetavanje naroda i krojidbu planova „novog svjetskog poretka“. Te lažne ideološke i političke „istine“ izrodile su užasne zakone u pojedinim režimima, koji su upravo u tijeku XX. vijeka, koji je bio „stoljeća ratova“, prouzročile stravične zločine. Po nacističkoj i Hitlerovoj „istini“ svi Slaveni, Židovi, Romi i brojni drugi, proglašeni su nearijevcima i potom brutalno tretirani kao neljudi. Na osnovi neistine i laži trebalo ih je pokoriti, istrijebiti, uništiti. Po lenjinističko-staljinističkoj ideološkoj „istini“ vođeni su procesi nad milijunima ljudi, kad je čuveni državni tužitelj Višinski fabricirao i iznuđivao dokaze. Te žrtve ideološke mržnje napunile su Sibirske zatvore i rudnike, to je Solženjicinov Arhipelag Gulag, to su svi nacistički logori, to je Bleiburg, Križni putovi, Jazovke i Maceljske šume, to je Stara Gradiška, Lepoglava, Goli otok i sva druga mjesta Titovih komunističkih progona, osuda. To je stravični smrtopis izopačene ideološke mržnje, povijesne laži protiv Boga i čovjeka, protiv brojnih naroda i vjera. Stoga dr. Tomac piše: „Borba za istinu jest presudna. Istina je jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Zato će narod koji dopusti krivotvorenje svoje povijesti, prije ili kasnije, izgubiti sposobnost suvereno odlučivati o svojoj budućnosti“ (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 162).

U međunarodnoj literaturi i vojno-političkom pojmovniku, kad je riječ o događajima na našim prostorima obično se govori o sukobima na Balkanu. To je preblag izraz za brutalne događaje, za sve poginule i usmrćene, prognane, nestale, silovane, zatvorene, ranjene, za sve porobljene i ponižene ljude, za sve ono što je porušeno i spaljeno, za sva etnička čišćenja, za sve bombe, mine, bojna kola i oružja koja su upotrebljavana. To je preblag izraz za toliki naboj mržnje, za masovne grobnice i sabirne logore, za Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo, Dubrovnik i Prištinu i sva druga mjesta i gradove, za toliko krvi, smrti i pepela!

Kroz minule godine tražilo se, nalazilo i rabilo različite sintagme za opis i izricanje događanja na Balkanu. Zabilježeni su nazivi: bratoubilački ratovi, etnički sukobi, građanski rat, plemenski rat (tribalizam), nacionalistički sukobi, osvajački rat, revanšizam, vjerski fundamentalizam, balkanska posla, drevne etničke razmirice, plemenske osvete, stara neprijateljstva (atavizam), križarski ratovi, humanitarna intervencija, janjičarski ratovi, treći balkanski rat, itd. A Samuel P. Huntington tvrdi: «Rat u Bosni bio je rat civilizacija», pa pokušava tu svoju hipotezu opisati i dokazati (usp.: The Clash of Civilisations, hrv. prijevod, str. 353 i 356). Nasuprot tome filozof Alain Finkielkraut kaže: «Teza o ratu civilizacija je potpuna glupost» (usp.: intervju u Novom listu, 5. X. 1997., str. 28).

Povijest poznaje mnoge i različite ratove: osvajačke i obrambene, kolonijalne, svjetske, ideološke, bratske, plemenske, građanske, revolucionarne, partizanske, vjerske, stogodišnje, tridesetogodišnje, sedmogodišnje i brze ratove (Blitzkrieg), pustinjske, morske, atomske i nuklearne ratove, ratove zvijezda, psihološke, hladne, diplomatske, špijunske, mafijaške ratove, pa konačno i rat protiv rata. Što se je od svega toga dogodilo na Balkanu? Jesu li to bili sukobi ili ratovi? Tko je to započeo, tko prouzročio, tko vodio, proveo, sudjelovao i dovršio?

Čini se da jedno ipak stoji: naime, sve što se na Balkanu događalo, nikada nije bilo proglašeno (definirano) pravim ratom te službeno i pravno od međunarodnih instancija tako nazvano i kategorizirano. Jer, «Zapad je, kao vrhovni krizni manager, sebi pridržao vlast definicije nad konfliktima» (usp.: Zborno djelo koje je uredila Dunja MELČIĆ, Der Jugoslawien – Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Westdeutscher Verlag, 1999., str. 11). A upravo su zbog toga nastali očiti propusti i prouzročene posljedice tog propusta. Ujedno, upravo stoga, sva ta pomutnja u govoru, s velikim zlim posljedicama koje su otuda proizašle. Svjetska je politika najprije zakazala jezično, nije se znalo kako nazvati te događaje, i stoga Hans Magnus Enzesberger u jednom članku piše: «Vjerojatno se radi o jednoj povijesnoj novosti» (usp.: Franz SCHIRRMACHER, Der westliche Kreuzzug. 41 Positionen zum Kosovo-Krieg, DVA – Stuttgart 1999., str. 28). Ili se pak s Robertom Spaemannom može govoriti o semantičkom triku, jer se ne govori o ratu, nego o sukobu, a «rat je, kao i mir, jedno pravno stanje, iako manje radosno» (usp.: Der westliche Kreuzzug, str. 151). A budući da po toj semantici nije bilo nikakva rata, nema ni ratnog prava, nema agresora, nema ratnog pobjednika, nema ratne štete, a nažalost, naposljetku ni pravog završetka rata, niti pravednog mirovnog sporazuma. Sve se strpalo u jedan te isti koš, sve strane i sudionici bili su podjednako proglašeni krivima, a to znači i podjednako nedužnima, svi jednako zločesti i jednako odgovorni. Otuda, i stoga, zbunjenost, pomutnja, neistina, nepravda. Ovo je za Europu bila prigoda, ali ona je izabrala jednaku distancu prema svim zaraćenim stranama. Stoga je reakcija i akcija Europe tijekom čitavog trajanja konflikta bila preslaba i stizala je prekasno (usp.: Der Jugoslawien - Krieg, str. 464).

Međutim, može se, a i treba drukčije misliti. Stravični sukobi na Balkanu nose i imaju u sebi sve vidljive znakove rata, štoviše jednog svjetskog rata, iako geografski ograničenoga, u minijaturi. Napadnuti su samostojni narodi i neovisne, suverene države, okupirani su teritoriji, postojao je agresor, a na drugoj strani branitelj, bili su poznati ratni ciljevi, ratni stroj je bio u punom pogonu, sa svim što u to spada i što to znači. Nikakav slučajan sukob, nego jedan pravi pravcati rat! Mnoge svjetske organizacije i države sudjelovale su u tome: UNO, NATO, EU, OSCE, pravoslavni blok država, Islamska liga. U Hrvatskoj, BiH, Albaniji, Makedoniji i Kosovu bili su i još se uvijek nalaze vojnici iz raznih država. Bio je to fragmentarni i ogledni predložak Trećeg svjetskog rata u globalnoj strategiji determiniranog kaosa. A taj se rat ne vodi više po priručniku austrijskog generala Karla von Clausewitza (1780 -1831), nego po novim strateškim smjernicama velikih sila koje ratove izazivaju, vode i njima upravljaju. Odbačeni su i prekrojeni klasični pojmovi jus ad bellum, bellum justum, jus in bello, jus post bellum (pravo na rat, pravedni rat, pravo u ratu, pravo nakon rata), pa oni danas imaju posve novo i sasvim drukčije značenje, tumačenje, zagovornike i nositelje.

Nakon nemilih i tragičnih događaja na našim prostorima koji su se zbivali pred očima svjetske javnosti i uz veliku izravnu uključenost brojnih država i svjetskih organizacija, nastupilo je vrijeme redefiniranja onoga što se i kako se dogodilo. Na visokim razinama, nama često nepoznatima i nedostupnima, stvorene su i diktirane političke i pravne odrednice po kojima se događaji u ovoj regiji trebaju prikazati i kategorizirati kao svojevrsni građanski sukob u kojem su suprotstavljene strane podjednako odgovorne. Stoga se briše pojam „agresija i agresor“ kao i „obrana i branitelj“. Sukladno tome uspostavljeno je međunarodno sudište koje će procesuirati „zločince“ s jedne i druge sukobljene strane. Po tom diktatu odbacuje se naziv „branitelji Domovinskog rata“, a uspostavlja kategorija „sudionici u zločinačkom pothvatu“. Slijedom toga i nije bilo „Domovinskog rata“, a vojni i politički dužnosnici se nisu borili za obranu, slobodu i suverenitet svoje države, nego su bili združena „zločinačka skupina“ koja je smislila, planirala i izvršila „zločinački čin“. Ona je to učinila posebno na području „Srpske krajine“ te na prostorima druge države, to jest Bosne i Hercegovine. Sudskom presudom, koja bi usvojila ove kvalifikacije Haaškog tužiteljstva, definitivno bi se iz povjesnice hrvatskog naroda i kolektivne svijesti nacije trebala brisati sintagma „Domovinski rat“, a na političko-pravnom planu uslijedile bi sankcije i reparacije za izvršeni „zločinački pothvat“. Kao posljedica i ovjekovječenje te presude jamačno bi u dogledno vrijeme u Kninu mogao niknuti memorijalni muzej i spomenik o „srpskom holokaustu“. Sukladno tome u središnjoj BiH bi mogao nastati drugi memorijalni spomenik o „bošnjačkom holokaustu“. U tom kontekstu, kao posljedica nametnute i lažne krivnje, hrvatski bi entitet u BiH, odbačen i zaboravljen od svoje matične zemlje, naroda i države, bio sveden na etničku i vjersku manjinu, postao bi „hrvatsko-katolički milet“, koji bi doduše uživao pravo „zaštićenih građana – štićenika“ (zimije) među islamskim Bošnjacima, plaćao bi podanički porez (džiziju) i pokorno živio u svom getu kao građani drugog reda.

Poštovani branitelji!

1. Hvala vam na pozivu i mogućnosti da kao čovjek i svećenik smijem i mogu pozdraviti suglasnu odluku Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, da se general-pukovniku Anti Gotovini, sada uzniku Haaškog tribunala, dodijeli časni naslov „Junak Domovinskog rata“. To je zasluženo i pravično priznanje za njegovo životno vojničko djelo. Neka mu bude na ponos i utjehu, na poticaj da se časno i muževno drži i održi u nemilom sudskom okršaju u kojem treba braniti i obraniti sebe i svoju Domovinu. Podrška njemu osobno ujedno je i podrška svim visokim dužnosnicima i časnicima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane koji su u procesu suđenja, bilo da se brane sa slobode ili kao uznici.

2. Smatram da je posve razvidno kako se kroz suđenje pojedincima smišljeno i ciljano smjera na osudu cjelovitog političkog i vojnog vrha Hrvatske tijekom Domovinskog rata, napose kroz vojno-redarstvene pothvate „Bljesak“ i „Oluja“. To dokazuje toliko puta ponavljana sintagma „zločinačka organizacija“. Stoga je to ustvari sudski proces i tužba PROTIV HRVATSKE. Žalosna je činjenica da je takva tužba dobrim dijelom satkana od iskaza i optužbi iz Hrvatske, od prodanih duša i antihrvatskih revanšista. Začuđuje preslaba obaviještenost i svijest o čemu se zapravo radi i koje su sve moguće posljedice toga.

3. U teškim i zamršenim narodnim i međunarodnim suđenjima, tužba i presuda nikada nisu lišene snažnog političkog utjecaja. Stoga je ovo političko, a to hoće reći i ideološko suđenje, jer su činjenice podvrgnute diktatu svjetskih političkih, vojnih i gospodarskih moćnika. Već su davno Rimljani rekli Summum jus summa injuria, i time dali do znanja da pozitivno pravo i pravednost nisu jedno te isto, da se ponekad istjerivanje vrhunskog prava pretvara u vrhunsku nepravdu. Povijesno iskustvo svjedoči da su ljudski sudovi i sudišta, pozitivno pravo i zakonske presude, bezbroj puta bile neistinite, pogrešne. Samo je Božji pravorijek istinit i vječan.

4. Institucija svjedoka i svjedočenja stara je koliko i institucija suda i sudaca. Biti svjedokom je časna i odgovorna dužnost u službi istine. To zacijelo vrijedi i za svjedočenje pred Haaškim sudom. No, oduvijek je bilo presudno je li svjedok pouzdan, vjerodostojan, istinit. Nažalost povijest poznaje i brojne lažne svjedoke i lažna svjedočenja, poznaje svjedoke dodvorice i izdajice, plaćene svjedoke, osvetoljubive svjedoke. Najtragičnije je kad se izdaja pretvara u optužnicu. Kako se ne sjetiti biblijskih krivokletnika i tužitelja iz knjige proroka Danijela (Dn, 13,42-64) ili pak Jude koji je poljupcem izdao Isusa (Lk 22,48), ili lažnih svjedoka u procesu protiv Isusa pred Velikim svećeničkim vijećem (Mk 14,55-59; Mt 26,60), a napose rimskih vojnika koji su bili potkupljeni od starješina da daju lažno svjedočanstvo – i „oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni“ (Mt 28,11-15).

5. Pod svodom ove dvorane Hrvatskog novinarskog doma, nije moguće zaobići i činjenicu da je uz Haaške optužnice protiv Hrvatskih generala i visokih časnika HVO podignuta optužnica i protiv nekolicine hrvatskih novinara. No, iz ovog se doma nije čula zauzeta riječ i prosvjed u njihovu obranu i zaštitu. Uzalud novinarski etički kodeks, utaman pozivanje na slobodu pisane i govorne riječi, uzalud priziv na demokratska prava građana, uzalud smrt Siniše Glavaševića i Gordana Lederera. Izgleda kao da se ovdje brani samo lijevo krilo medijskih poslenika koji dodvornički i služnički ubojitim medijskim streljivom i prepoznatljivom jakobinskom gorljivošću promiču i podupiru tzv. proces „detuđmanizacije“, odnosno, točnije rečeno, „dekroatizacije“. Ne služi im na čast!

6. Sudske procese i osude koji nose pečat političke i ideološke obojenosti treba promatrati u velikom povijesnom kontekstu, jer povijesni pravorijek nadvladava pristrane i jednostrane zakone i osude. To pokazuju neki primjeri iz naše hrvatske i vjerske prošlosti:

· Godine 1391. u Jeruzalemu je na okrutnu smrt po islamskom zakonu osuđen Šibenčanin Nikola Tavilić – a Crkva ga proglasila blaženim i svetim.

· Godine 1616. po zakonima kalvinističke antikatoličke osvete u Košicama je podnio mučeničku smrt Marko Križevčanin – a Crkva ga proglasila blaženikom i svecem.

· Godine 1671., 30. travnja, po zakonima Habsburške Monarhije u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su hrvatski rodoljubi ban Petar Zrinski i markiz Franjo Krsto Frankopan – a Hrvati ih poštuju kao simbol rodoljublja i kosti su im prenijete u zagrebačku katedralu.

· Godine 1946. na komunističkom procesu i sudištu kao ratni zločinac i klerofašist osuđen je Alojzije Stepinac – a Crkva ga proglasila blaženikom i nadamo se uskoro svecem.

7. Duboko boli i zabrinjava činjenica da se Domovinski rat, a naročito hrvatski branitelji i hrvatska vojska sustavno prikazuju u negativnom svjetlu, da se u tako kratkom vremenskom roku urušio domoljubni etos. Treba njegovati nacionalni ponos, raditi na sveopćoj nacionalnoj konsolidaciji i strategiji, promicati nacionalne vrjednote kako bi Hrvatska, kao relativno mala nacija, uzmogla sačuvati svoj prepoznatljivi identitet u globalnim bespućima svjetske moći. Stoga još jednom citiram riječ dr. Tomca koji kaže: „Bolje je sačuvati obraz i dostojanstvo, sačuvati istinu o Domovinskom ratu, suprotstaviti se politici koja zaslužne ljude krivotvorinama pretvara u zločince, nego ući u Europsku uniju u kojoj ćemo biti tretirani kao zločinački balkanski narod“ (usp.: Z. TOMAC, Predsjednik protiv predsjednika, str. 196).

8. U svemu tome smatram da Crkva u Hrvatskoj ima svoju posebnu zadaću i poslanje. Oslobođena od bilo kakvih političkih i klerikalnih pretenzija, u duhu Evanđelja mira i ljubavi Isusa Krista te smjernica koje su izrečene na II. vatikanskom saboru, kao i u duhu enciklika papa XX. stoljeća (kao što su Populorum progressio, Pacem in terris, Mater et Magistra, Gaudium et spes i brojnih drugih), u duhu netom objavljene enciklike pape Benedikta XVI. Bog je ljubav, Crkva je pozvana da se angažira na svim područjima od životne važnosti za konkretnog čovjeka, a to znači i za čovjeka koji pripada i tvori određeni narod, naciju, državu. Ponekad se stječe dojam kao da se Crkva odveć povlači u bontonsku šutnju, da je iznenađena ili zastrašena pred trendovima neoliberalizma, antikonfesionalizma, prerušenog ateističkog i komunističkog revivala, koji u nekim segmentima dominiraju hrvatskom kulturnom, medijskom i političkom javnom scenom. Područja gdje se naročito uočavaju trendovi neokomunističke ideologije, anarholiberalne građanske opcije i jugonostalgije upravo je odnos prema naciji, prema vojničkom pozivu, prema Crkvi. Uspostava suverene i neovisne Hrvatske, Domovinski rat i branitelji, uloga Katoličke crkve u narodu i državi, to je ono što se već godinama sustavno napada i razara, kritizira i kriminalizira. Poznato je da je Katolička Crkva stalna meta jurišnika determinizma, kako piše Davor Domazet-Lošo u knjizi Gospodari kaosa (str. 448sl.). No, valja postaviti pitanje: što je narod bez svoje nacionalne suverene države, što je država bez svoje vojska nadahnute i vođene domoljubnim etosom, što je Crkva bez životodajne vjere svojih vjernika? U traganju za istinom o Bogu i čovjeku, o narodu i povijesnim događajima, o nasilnim ideologijama i tvorcima lažnih i pogubnih krivotvorenja - Crkva ne smije šutjeti !

Dragi prijatelji, poštovani branitelji!

Ovaj današnji čin dodjele priznanja, odnosno časnog naslova Junak Domovinskog Rata generalu Anti Gotovini, sada uzniku Haaškog suda, veoma je znakovit, vrijedan i važan događaj. On u sebi nosi poruku, ali je u isto vrijeme i prosvjed protiv krivotvoritelja istine o našem Domovinskom obrambenom ratu, prosvjed protiv neprijatelja naše slobode i suvereniteta, protiv zatirača hrvatskog domoljubnog etosa, protiv podložnika i pokornih slugana koji pod formulom „detuđmanizacije“ ustvari sustavno provode „dekroatizaciju“. Ima u tom nešto što je domoljubna romantika i nostalgija, ali to je daleko uzvišenije od izdaje i nehaja. Stoga mi se čini prikladnim i u ovoj prigodi istaknuti važnost i potrebu vjere u domoljubne ideale i u ovim sadašnjim okolnostima, pa završavam ovo moje slovo poznatim stihovima S. S. Kranjčevića iz pjesme Mojsije, iz daleke 1893. godine:

„I tebi baš, što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati.“

Potpora Anti Gotovini 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18  19  20  21  22 23 24 25